Lijep sunčan dan ispred bowling kluba Octopusy dok 26. listopada 2012. nije nagovještavao takvu dramu, borbu života za splitskog borca Domagoja Bucu Ostojića.
- Meni si napisao da sam veteran, meni. Ja nikada spremniji za ovaj meč, srediti ću ga bez problema. Da veteran – dobro raspoložen je Buco tog petka na vaganju Ameno Fight nighta razgovarao sa potpisnikom ovih redaka.
Dan kasnije dvoboj protiv Marcella Adriaansza okončan je u prvoj rundi, prekinuo ga je liječnik uz ring Nađan Šerić zbog ozljede Ostojića. Pukla je potkoljenica, imao je posjekotinu ispod oka. Tko je mogao znati da ga čeka borba života, u nedjelju je još ćakula bila jako neozbiljna.
- Ma da su me pustili da ga "skinem" boksajući, molio sam doktora da ne prekida dvoboj. Neš' ti, imam 25 "punata" na nozi i još 15 ispod oka, ništa strašno. Nego kada stanem malo na noge vidimo se na kavi, imam puno planova – raspoložen je tada bio Ostojić.
Umjesto poziva na kavu, stigao je ovom novinaru dramatična SMS poruka "koje sr... stari, moram hitno na operaciju, stradalo oko, možda ostanem bez njega". Što se dogodilo u tih desetak dana oporavka ?
- Od siline udarca u glavu popucale su mi i otpale mrežnice na oba oka. Uz to mi je na lijevo oko stradala leća. Sve se doslovno raspalo. Desetak dana nakon dvoboja počelo se svašta događati, bljeskovi, raspadala mi se slika kao da razbiješ staklo na autu. Tada sam po prvi put priznao roditeljima težinu ozljeda. Majka Jadranka, liječnica i psihijatar je odmah nazvala kolege u splitskom KBC-u. Pregledao me dr. Davor Galetović i odmah shvatio da su u pitanju veliki problemi, te da se neće riješiti jednom operacijom. Bio je u pravu, laserom me "dobro pokrpao", spasio mi je desno oko, no s lijevim je bilo problema - kaže Buco čije je životna borba zapravo tek tada počela.
- Nakon prve operacije dr. Galetović me poslao svom kolegi dr. Ljubi Znaoru izuzetnom stručnjaku i čovjeku koji ima kontakte po cijelom svijetu. Dr. Znaor je nastavio sa manjim zahvatima, no pojavile su se komplikacije. Ja spadam u onih četiri posto pacijenata kojima se takvo što može dogoditi, baš sam sretnik. No veliko hvala liječnicima i osoblju KBC-a koji su puno napravili za mene do sada i to nastavljaju, pomažu mi u mojoj borbi.
Kako ste sve ovo podnijeli, prvenstveno psihički?
- Jako teško, još uvijek ne mogu prihvatiti činjenicu da više neću u ring. Dr. Znaor mi je odmah to kazao, ali jednostavno ne ide u glavu. Još uvijek želim taj oproštajni meč iako je to priznajem suluda ideja. Ma nastupao bi i u taekwondou, prijavljen sam kao član Montera kod Denisa Zeljka koji mi je puno pomogao.
Kao i sve u životu kada se pojave ovakvi problemi ljudi spoznaju onu životnu činjenicu. Gdje ste sada prijatelji moji, za neke stvari je trebala pomoć, moralna i financijska?
- Shvatio sam da imam previše brojeva u mobitelu, neki za koje sam smatrao da su mi bliski, pravi prijatelji nisu mi se niti javili na poziv. Kazati ću samo ovo, izbrisao sam puno brojeva, oko dvjestotinjak. Ma znaš javljam se samo na one pozive u kojima je na zaslonu mobitela ime. Brojeve ne poznajem više.
No nisu svi Buci okrenuli leđa, malo ih je ostalo, ali su časni ljudi i prijatelji.
- To mi je vratilo vjeru u život, odmah su mi u pomoć priskočili Ivica Babić, Joško Kerum, Josip Klemm, Nikša Jakšić, Mirko Filipović. Zeljka sam već spoemnuo, potom Marion Dužić, potom moj Borko Martić, stalno mi je pri ruci, Boris Šućur i ekipa sa Brača koja su odmah počeli skupljati pomoć, potom Pjer Ostojić, ekipa iz jiu jitsu kluba Black Dragon. Zove me Marko Žaja nudi da će sve organizirati. Hvala ekipi iz TBF-a i Lykyiju koji su se ponudili organizirati koncert za mene. Spoznao sam tko mi je prijatelj, imam ih još, bliskih dobrih prijatelja. Obitelj je uz mene, moja Ana. Nemoj me krivo shvatiti, ne želim nekakve brojeve žiro-računa po novinama, ja sam Buco, onaj isti, stari ponosni, tko želi biti uz mene, lako će me pronaći.
Jasno je, unatoč želji, da u ring više neće, karijera je gotova, samo to treba "malo leći". Što dalje, sa 36. godina premlad je za "staro željezo".
- Imam planova, vidim se i kao trener. Dobio sam već jednu ponudu ovdje u Splitu, doznati će se sve kada dođe vrijeme. Vodio bih K-1 i taekwondo sekciju jednom klubu. Osim toga ja sam diplomiran ekonomist, završio sam fakultet i nisam zaboravio to raditi. Čim sve ovo riješim potražiti ću i ozbiljniji posao u struci.
Borba života domagoja Ostojić je ušla u novu rundu, čeka ga još sa dr. Znaorom dosta seansi. Ni to lijevo oko nije sasvim izgubljeno, postoji šansa da se operacijom vrati u funkciju.
- Vidiš kako me i tu Bog pogledao. To lijevo oko mi je bilo slabovidno, s velikom dioptrijom. Da sam ostao bez desnog bio bi teški invalid. Ne dam se, boriti ću se dok god nada postoji – dobacio je ulazeći u automobil.
Borba života Domagoja Ostojić je ušla u novu rundu, čeka ga još sa dr.Znaorom dosta seansi. Ni to lijevo oko nije sasvim izgubljeno, postoji šansa da se operacijom vrati u funkciju. Neće biti jednostavno taj se zahvat mora napraviti u inzozemstvu - Beč, Beograd, Moskva, negdje gdje se
nakon detaljnih pregleda i konzultacija odluči.
- Vidiš kako me i tu Bog pogledao. To lijevo oko mi je bilo slabovidno, s velikom dioptrijom. Da sam ostao bez desnog bio bi teški invalid. Ne dam se, boriti ću se dok god nada postoji – dobacio je ulazeći u automobil.
Djevojka Ana: Sada mi je već smiješno
Buco je izuzetno sretna osoba jer je cijelo vrijeme uz njega njegova djevojka Ana Jović (uskoro Ostojić dobacuje Domagoj) koja je cijelu kalvariju prošla hrabro. Od borbe na Gripama do jučerašnje kave na Zenti. Istina je da uz svakog muškarca postoji jednako jaka i odlučna žena. No samo Ana zna kako je sve ovo prošla.
- Iskreno nisam niti razmišljala u dvorani što bi se moglo dogoditi. U prvi trenutak nisam niti znala što se dogodilo. Već smo toliko dugo zajedno, odgledala sam puno dvoboja i nikada nisam vodila računa o pobjedama ili porazima. Bilo mi je važno samo da sve prođe u najboljem redu, na sitne ozljedama sam navikla – kaže Ana.
Kako je danas, mjesec dana kalvarije za jednu mladu ženu?
- Ne znam, već sam "pukla". U početku mi je bilo jako teško, sada je sve potpuno drugačijem, postalo mi je smiješno. Smijem se, gledam samo pozitivno, gledam što ćemo dalje, kako sutra. Uz njega sam, radim sve što treba. Sada sam i cura, medicinska sestra, šofer, tajnica, kuhar, tajnica, mama ... Buco je moj odlična osoba, najgora je za sebe, za druge je duša od čovjeka.
Xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
OKVIR
Grop i Čiko
- Velika pomoć, ono u psihološkom smislu bio mi je Hrvoje Barić Grop. Bio mi je trener kondicijski trener dvije godine nije mi naplatio niti jednu lipu. Cijelo vrijeme me posjećivao u bolnici, hrabrio. Bio je uz mene stalno – kaže Ostojić i nastavlja:
- Često sam ti i kod našeg Paola Cicarellija, posjećujemo se i kada vidim s čime se on bori, meni se svi problemi čine lakšim.
Xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
OKVIR
Tromboza kao dodatna nevolja
Kao da problemi s očima nisu bili dovoljni između dvije operacije od ležanja u bolnici pojavila se i opasnost u obliku tromboze.
- Dijagnosticirali su mi jedan divan komad. Rekli su mi liječnici u čemu je problem i što bi se moglo dogoditi. Ja cijeli štuf od svega sam otišao kući, kazao Ani i otišao spavati. Iskreno bilo mi je svejedno hoću li se probuditi ili neću. Ana je cijelu noć provela budna pored mene, brinula se i ujutro me kada se situacija pogoršala odvela na razbijanje trombova. Ma Ana mi je spasila život, to ti je prijatelju istina.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Buco: Kraj karijere u stotom meču
Čime sam se sve bavio? Ajmo redom, prvo karateom u Končara od 1986. do 1991. imam crni pojas. Potom u Neryu s taekwodoom od 1991. do 1999 godine. Bio sam prvak države, juniorski prvak svijeta, svjetski studentski viceprvak, europski viceprvak, osvajao velike A-turnire Belgija Nizozemska, Njemačka Austrija...
Od 2000. godine sam borac u K-1 i MMA, trenirali su me Siniša Andriješavić, Mirko Filipović, Gordan Vatavuk. Bio sam Mirku sparing partner, tri puta sam osvajao K-1 Europe, napadao svjetke titule protiv najvećih boraca, posebno mi je ostao u pamćenju dvoboj protiv Badr Harija.
Kraj karijere mi je stigao u jubilarnom stotom meču, da ovaj na Gripama mi je bio stoti ulazak u ring. Baš ću ga lijepo zapamtiti. Po dobrom, moš' mislit.
Xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
OKVIR
Prvi intervju Slobodnoj
Ma tko to može zaboraviti, rujan 1996. godine, bio sam studentski viceprvak svijeta u St. Peterbourgu. I stigao ponosan na Gripe. Ti si to pisao, prijatelju moj. Sjećam se dobro, sjedili smo u dvorani, kratko pričali, izašla mi je slika u kojoj mi Umberto Coce drži fokuser, a ja štrkljavi štapić udaram. Koji ponos, danima sam se pitao jesam li sve kazao kako je izašlo. Kako je sve ovo brzo prošlo, 17 godina...
↧