Eto, ukazali su nam se i ti Brazilci, Patinho i Cassio, dao Bog da budu barem toliko dobri da prisile trenera Hajduka Mišu Krstičevića na povjerenje, ono za prvih jedanaest. Točno je, za te mladiće trebat će izvjesno vrijeme za privikavanje, što znači da treba biti strpljiv. Šteta je što nisu došli na vrijeme, na početak priprema, tako da prođu „golgotu“ u Međugorju, da se odmah naviknu na Krstičevićev dril, odnosno da shvate što ih čeka, još točnije da im postane jasno kako ipak to nije cici-mici shema.
Sportski direktor „bijelih“ Sergije Krešić, kako on to elokventno zna, lijepo je opisao kvalitete dvojice došljaka iz Ria de Janeira, o eventualnim slabostima nije govorio. No, kazao je između ostalog da se od njih mnogo očekuje „kad uđu u potpunu fizičku spremu“. E sad, Krstičeviću tek preostaje da utvrdi njihove domete, pa je stoga i šteta da se sporo rješavao njihov dolazak. Naime, Fredi Fiorentini, neizostavni faktor u rukovodstvu Hajduka, zaslužan je za odlazak na brazilsku pjacu, on je s Krešićem bio kod Fluminensea još u studenome, pa se moglo, da ne kažem moralo, igrače dovesti na početak priprema. No, ne treba dlaku cijepati na dvoje ili na pet dijelova, sad je situacija takva da će Patinho i Cassio biti igrači Hajduka do kraja ove godine.
U posljednje vrijeme razvile su se brojne polemike oko tog pitanja je li dobro da Hajduk angažira toliko stranaca, koji će, hoćeš-nećeš, zauzeti svoja mjesto, ako ne u prvih jedanaest, a ono među 17 ili 18 prvotimaca, pa tako oduzeti mogućnost nekim mladim domaćim, osvjedočeno talentiranima da se iskažu. Te bojazni nisu opravdane kad je u pitanju trener tipa Krstičevića, jer po njemu uvijek igraju oni koji to zaslužuju, što u prvom redu znači najspremniji.
S neba je u Split pao i 18-godišnji Jean Evrard Kouassi iz Obale Bjelokosti, koji je na treninzima, još više na dvije utakmice, pokazao kako je zanimljiv potencijal. Dapače, poslije utakmice u Čitluku protiv Brotnja (6:0) navodno je na putu da postane miljenik navijača, pogotovo jer se ono Jean čita kao Žan, a tako se zove jedan od najomiljenijih navijača Hajduka. Bilo bi kolosalno da mladići iz domovine kave i slonovače u dresu splitskog kluba dosegnu afirmaciju za europsko tržište. No, treba pričekati…
Tu se postavlja ipak jedno pitanje: tko je gledao Žana ili što se zna o Patinhu i Cassiju? Ili su i oni, kao i Antonio Jakoliš angažirani na pričama, sugestijama, možda nekim ranijim saznanjima. Evo, Jakoliš ima problema s ozljedom, možda neće na pripreme u Tursku, pitanje je o kojoj se ozlijedi radi, nekoj akutnoj ili kroničnoj… Hajduk je početkom osamdesetih prošlog stoljeća iz Crvene zvezde angažirao Zorana Jelikića, koji je po svemu trebao biti pojačanje „bijelih“. A dogodilo se da mu je pukla ahilova tetiva, pa je više mjeseci bio u autu. Tadašnji klupski liječnik dr Luka Gršković, zaista izvanredni dijagnostičar, čudio se kako Jelikića nisu podvrgnuli detaljnom zdravstvenom pregledu. A dr Gršković je prostim okom uočio preveliko zadebljanje ahilove tetive, tako da je to bio zaista alarmantni znak.
Često se vraćam na daleku prošlost Hajduka, a to volim raditi baš zato da podsjetim na neku praksu ili događanja iz kojih treba izvlačiti poduke. „Bijeli“ su proživljavali prije pola stoljeća najteže dane borbe za opstanak u prvoligaškom društvu (pazite, slične su bile najave i uoči ovog prvenstva), pa je u upravu, za predsjednika tadašnje financijsko-materijalne komisije pozvan Tito Kirigin, do tada vrlo uspješni direktor Bobisa, firme u velikoj ekspanziji, ali i predsjednik ASK-a. On je odmah rekao:
-Nikad više nećemo biti u takvoj mizernoj poziciji, imperativ je stvarati igrače, a do tada, dok naša djeca ne stasaju, moramo se osigurati, kupiti najbolje što možemo…
I došli su Džemaludin Mušović i Aleksandar Ristić iz Sarajevo, Zlatomir Obradov iz zrenjaninskog Proletera i Milutin Folić iz tada titogradske Budućnosti. Hajduk je osvojio kup, onda su nastavljeni i za ono doba fantastični, danas nezamislivi transferi: najprije Dragan Holcer (uz Bernarda Vukasa najveći igrač među fureštima) i Miroslav (kasnije Varda), pa Ivan Pavlica, onda Brane Oblak i Rizah Mešković i tako dalje. U međuvremenu su stigli i plodovi rada omladinskog pogona, najprije tercet Vilson Džoni, Marino Lemešić i Jurica Jerković, pa onda svi drugi iz zlatne generacije Tomislava Ivića (duša mu se nauživala raja).
Kad je Kirigin dovodio pojačanja nije se baš pitalo trenere, uzimalo se najbolje na tržištu. U stvari, trener i nije pozvan odlučivati koga će se dovesti, on može pred šefa struke i upravu postaviti neke svoje zahtjeve, to jest tip igrača koji mu je poželjan. Tako bi moralo biti i danas, zato mi je zasmetalo objašnjene Krešića glede angažmana Kouassija, to da je „Krstičević dao zeleno svjetlo, a s tim su se složili svi koje se pitalo“. Ne, nikako, Krešić mora biti taj koji će kao glavni odlučiti, on se može konzultirati s kim god hoće, sa svojim najbližim suradnicima, s trenerom, s ljudima od struke izvan kluba, ali sportski direktor je taj koji snosi odgovornost.
U ovoj situaciji u Hajduku moraju biti sretni, čak presretni što imaju jednog trenera kao što je Krstičević.I to bi trebali valorizirati o čemu sam već prodikao. Baš tako, valorizirati: ponuditi novi ugovor, osigurati mu, učvrstiti poziciju, novčano to potkrijepiti. Jer ne može se trpjeti da trener prve momčadi ima primanja al pari ili čak nešto manja s jednim od fizioterapeuta, koji je potpisao ugovor u vrijeme financijskog raspašoja.
Krstičević je, podsjetit ću, postavljen za trenera, kad uprava nije imala izbora. Trener Krasimir Balakov je otišao u svoju obećanu zemlju Njemačku, u Poljudu su to i jedva dočekali zbog ogromnih izdataka Balakova i dvojice pomoćnika, pa su momčad dali u ruke treneru juniora. Bilo je veoma ružno kako je Hajduk u finišu prošlog prvenstva nizao neuspjehe, mučna je bila serija završnih poraza (Osijek 1:2 i Inter 0:1 u gostima, Lučko 1:2 i Lokomotiva 0:1 u Splitu), svi su bili baš zgroženi.
Ali ne i Krstičević, zapeo je, da ne kažem zaorao, gonio igrače na treninge čiji su intezitet njegovi juniori izdržavali i podržavali, drugi stariji negodovali i padali u afan. I kao rezultat Hajduk drugi, polufinalist kupa, ali to nije sve: sad odjednom ima igrača za europsku scenu. Prošle godine osim Ante Vukušića, prvog golgetera momčadi i Anasa Sharbinija, nije se moglo nikoga ni prodati ni darovati. A danas su igrači Hajduka mnogostruko vredniji, što je zasluga isključivo trenera i njegova rada,svakako i prvog pomoćnika Ive Šeparovića, a ne, dapače ni najmanje uprave, Nadzora, sportskog direktora… Pardon, velika je, dapače neprocjenjiva zasluga i novog izbornika Igora Štimca, koji se usudio na međunarodnu scenu plasirati Josip Radoševića, pa Marija Maloču, onda naglasiti potencijal Mije Caktaša i Franka Andrijaševića. No, Štimac je to uradio i zato jer dobro zna stručne i radne kapaciteta Krstičevića, što više njegove moderne poglede na nogomet.
Ma dajte, naklonite se Krstičeviću i Štimcu, svi iz Poljuda od čistačica i domara do predsjednika uprave Marina Brbića, pa i svi članovi Nadzornog odbora. Jer, zaista mi ne pada na pamet da je bilo koji igrač sa svega 33 službene utakmice za desetak mjeseci dosegao na nogometnoj burzi vrijednost od tri milijuna eura kao Josip Radošević. I to tri milijuna zato jer svi koji su zainteresirani itekako dobro znaju da je splitskim klub financijski u govnima do vrata. U protivnom, s počekom Radošević će vrijediti i više…
A za kraj, što nije manje važno, uvjerenja sam da se u taboru susjednog prvoligaša, kod splitskih „crvenih“ sva ta gimnastika oko dolaska i odlaska igrače, odvija sustavnije, mirnije, baš bolje. ZR
↧