Šefovi HNS-a se mijenjaju, no metropolizacija hrvatske reprezentacije se nastavlja. Reinkarnacija neumrlog Vlatka Markovića odaslala je ljutitu poruku Dalmaciji da, ako negdje hitno ne iskopa žaru s milijun eura, do daljnjega slobodno zaboravi na dolazak “vatrenih” na Poljud. Time je odnos Hrvatskog nogometnog saveza i Dalmacije, tradicionalno pun nježnosti, ušao u terminalnu fazu dužnosničke osionosti, u nadmeno javno loptanje svim “argumentima” koji hrane sirovu kolonijalnu politiku Rusanove 13. Igra reprezentacije u Splitu uvijek donosi gubitke, jedno vozilo Hitne pomoći na Poljudu košta triput više nego u Maksimiru, splitska publika “vatrene” često brutalno vrijeđa...
Preventivno nizanje razloga koji vrhu HNS-a ne jamče maksi(malni) mir u duši i takujinu služi primarno da se opravda nelijepa bilanca: od obećane dvije utakmice u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Brazilu, u Splitu – gradu Pedru – vjerojatno se neće odigrati nijedna. Dio Šukerovih prigovora na račun stadionskih tehničkih nedostataka bez sumnje stoji: Poljudu sigurno treba i kvalitetan videonadzor i čitači ulaznica. Po duši govoreći, ni splitski navijači nisu bečki dječaci. No, antagonizirajući stavovi prema Splitu koje vodstvo HNS-a predano njeguje sigurno neće ukloniti ni jedan objektivni problem, nego će samo učvrstiti dojam krajnje bahate ucjene. Koja je toliko jeftina da je Šuker lako dopunjuje “centrističkom” tezom kako se na njega jednako ljute i njegovi Osječani.
Ako nacionalna nogometna vrsta, arhetipski cirkus s loptom, ne može barem katkad spakirati šator i žrtvovati metropolitanski komoditet povremenom gostovanju, onda publiku mimo one maksimirske doista i ne zaslužuje. Kaže stara mudrost: tko želi, nađe način; tko ne želi - nađe izgovor. Paradoksalno je da su svi Šukerovi izgovori odavno izlizani, premda je on u HNS-ovoj čelnoj fotelji tek odnedavno.
DAVOR KRILE
↧