U Hajduku su dostojno obilježili točno 30 godina od smrti svog najvećeg igrača svih vremena, rođenog Zagrepčanina Bernarda Bajde Vukasa koji je svoj nogometaški opus posvetio baš bijelom hajdučkom dresu. Na spomeniku postavljenom njemu u čast, koji odnedavno krasi prostor dolaska u Hajdukov Poljud, stoje i znamenite riječi najvećeg od svih igrača i hajdukovaca:
- I da se ponovo rodim, opet bih bio igrač Hajduka!
Vukas je ostavio rodni Zagreb i zaigrao za splitski Hajduk još krajem četrdesetih, postao je ljubimac Splićana i hajdukovaca za sva vremena.
Prošlo je jučer, dakle, točno 30 godina od njegove prerane smrti, kao da je jučer bilo, rekoše oni najstariji. Otišli su u međuvremenu i mnogi drugi, njegov kapetan koji ga je prvi spazio, Frane Matošić, ali su jučer na komemoraciji bili i njegovi suigrači prije svih Vladimir Beara, pa Bogdan Kragić, ali i predstavnici ostalih generacija "bijelih" Dragan Holcer, braća Zvonko i Ivo Bego, Ivica Hlevnjak itd. Ispričao se sin dr Zdeslav, zagrebački oftalmolog, nikako nije mogao doći...
Bilo je to hajdučko poslijepodne posvećeno godišnjici Bajdinog odlaska. Najprije su postavljeni vijenci na spomenik, prigodno slovo kazali su Ivan Princivali, začetnik akcije da se postavi Bajdin spomenik, te Nikola Koceić Bilan, u ime Nadzornog odbora "bijelih". Bila je okupljena cijela aktualna momčad "bijelih" na čelu sa stručnim stožerom Miše Krstičevića, pa funkcioneri, mnogi igrači raznih generacija, poštovatelji Hajduka i Bajdina lika i djela.
Nakon mise zadušnice u crkvi Svetog Ante u Poljudu u kino-dvorani poljudskog stadiona održana je - komemoracija, uz pjesmu klape Šufit ("Ave Maria",...), konferansu poznatog kroničara splitskog sporta Ede Pezzija, riječ predsjednika uprave Marina Brbića te prikazan filmić, isječke i golove, video-zapise poteza i izjave Bajdinih suvremenika iz filma o Vukasu "Gospodar lopte". Kako li se to nogometalo tamo pedesetih...
- Prije 30 godina napustio nas je naš legendarni igrač Bernard Vukas. Nisam bio te sreće da sam ga gledao uživo, znam ga po sjećanju. Ovo je momenat da se podsjetimo na njegov nemjerljiv doprinos i da se zna da čuvamo uspomenu na njega – rekao je Marin Brbić, zahvalivši i Udruzi "Vrutak" Marijana Budimira koja je potencirala da se priredi ovaj skup hajdučke uspomene.
Rečeno je kako je iza Bajde ostalo 615 nastupa, 300 hajdučkih golova, dvije olimpijske srebrne medalje, London 1948., Helsinki 1952... A kao kruna svega posmrtno je 2004. izabran, proglašen za najboljeg nogometaša Hrvatske u prošlom, 20. stoljeću.
O Bajdi s poštovanjem
Par riječi Stanka Poklepovića:
- Priča, slika, sjećanja su jedno, doživjeti ga nešto drugo. Bio sam s Bajdom u duelu, jedan protiv drugoga na terenu, a u pjesmi zajedno. Bio je ljudina! Trebalo je proći 60 godina da se pojavi netko kao on, a to je Messi. Nije driblao nogama, nego tijelom, imao je "mošu"... Braća Bego, Bogdan Kragić... doživjeli su ga bolje nego ja, ali meni su dali riječ za govornicom... Neponovljiva je ta generacija koja je dala poseban pečat Hajduku. Puno me stvari veže za njega, makar nismo igrali zajedno. On je dao veličinu Hajduku!
Beara, prvi put poslije 17 mjeseci u Poljudu
Posebno ganut ovom prigodom bio je Vladimir Beara, Veliki Vladimir koji je usred rehabilitacije nakon bolesti došao u Poljud među svoje hajduke. Dugo ga nije bilo, ali veliki Vladimir se ne predaje, ne da se. Trideset godina od Bajdine smrti... Beara je na pragu 85. rođendana, u kolovozu. A prvi put nakon 17 mjeseci od udara bolesti došao je u Poljud. Sedamnaest mjeseci...
- Bajdo... Šta da kažem. Bili smo nerazdvojni... Ne možeš ni promislit da je toliko vremena prošlo... A ja? Nadam se da ću opet pomagat barem malo mome Vladimiru Baliću i Hajduku, barem ponekim savjetom. Ne dam se ja...
Zvonko Bego: Hvala Hajduku šta je ovo organizirao, bilo je dirljivo,. Neka se čuva uspomena na nas. Bajdo je bija najveći.
↧